Čitanje je kroz historiju bilo prilično bučna aktivnost, dok se danas ljudi s knjigama povlače u tišinu i mir, stvarajući slike u svojoj glavi dok čitaju. Međutim, čini se kako bismo na ovaj način mogli propuštati neke od vitalnih prednosti čitanja naglas.

Drevne glinene pločice, ispisane u Iraku i Siriji prije nekih 4.000 godina, otkrivaju da je riječ “čitati” ustvari značila “vapiti” ili “slušati”. Tako u jednom pismu iz tog perioda piše: “Šaljem vam vrlo hitnu poruku. Slušajte ovu ploču. Ukoliko je prikladno, neka je kralj posluša”.

Samo se povremeno na ovim pločama spominjala i, takoreći, druga tehnika čitanja, to jest čitanje u tišini. Danas je takvo čitanje postalo norma, a čitanje naglas uglavnom je rezervisano za dječije priče pred spavanje.

Ipak, sve veći broj istraživanja sugeriše da možda propuštamo mnogo toga dok čitamo samo u sebi. Drevna umjetnost čitanja naglas ima brojne prednosti za odrasle, tvrde istraživači, od pružanja pomoći u poboljšanju sjećanja i razumijevanja složenih tekstova, do jačanja emocionalnih veza među ljudima, piše BBC.

Daleko od toga da je čitanje drevna aktivnost. Mnogi od nas često intuitivno naglas čitaju kako bi bolje razumjeli napisane riječi, a da toga nisu ni svjesni.

Colin MacLeod, psiholog sa Univerziteta Waterloo u Kanadi, opsežno je istraživao utjecaj čitanja naglas na pamćenje. On i njegovi saradnici ističu da ljudi bolje pamte riječi i tekstove ako ih izgovaraju naglas. Ovaj efekt jačanja memorije čitanjem naglas posebno je izražen kod djece, ali djeluje i kod starijih ljudi.

“Korisno je čitati naglas u svim dobnim rasponima”, kaže MacLeod.

On je ovaj fenomen nazvao “proizvodnim efektom”. To znači da “proizvodnja” napisanih riječi, odnosno čitanje naglas, poboljšava naše memorisanje tih riječi. Ovaj efekt je najjači ukoliko čitamo naglas sami za sebe, ali i slušanje drugih ima svoje prednosti.

Sam Duncan, profesor sa Univerziteta u Londonu, proveo je dvogodišnje istraživanje o čitanju naglas na više od 500 ljudi širom Britanije od 2017. do 2019. godine. Mnogi njegovi sagovornici upočetku su govorili kako nikad ne čitaju naglas, da bi kasnije shvatili koliko su to zapravo činili nesvjesno.

“Mnogi su otkrili koliko im to zapravo pomaže u razumijevanju napisanog. Na primjer, kada čitaju neke komplikovane tekstove, uputstva za upotrebu, instrukcije i slično. Možda je suština svega da na taj način usporimo, zaista izgovorimo, čujemo i razumijemo napisano”, pojašnjava Duncan.

Mnogim njegovim ispitanicima čitanje naglas donijelo je radost, utjehu i osjećaj pripadnosti.

“Neki su počeli čitati svojim oboljelim prijateljima i najbližima, kao način da zajedno pobjegnu negdje. Jedna žena prisjetila se kako joj je majka čitala pjesme i razgovarala s njom na velškom. Nakon što joj je majka umrla, žena je počela naglas čitati velšku poeziju kako bi ponovno stvorila te zajedničke trenutke. Kada vam neko čita naglas, osjećate da ste dobili njihovo vrijeme, pažnju i glas. To vidimo u čitanju djeci, onom osjećaju bliskosti i povezanosti, ali mislim da kao odrasli to zaboravljamo”, smatra Duncan.