Mostarka Maja Kazazić jedina je preživjela od šestero djece koja su bila u dvorištu zgrade u mostarskom naselju Zalik kad je 14. jula 1993 godine granata odnijela njihove nevine živote i njezin dio tijela.

Toga dana su od granate ispaljene sa položaja Hrvatskog vijeća obrane (HVO) poginuli Azer Redžić (1983.), Enis Tabaković (1983.), četverogodišnja Azra Hadžić, njena majka Amela Hadžić (1966.) i Zejna Ćorić (1967).

Maja Kazazić je tada ostala bez nogu, a krvavi događaj je odveo u daleku Ameriku gdje je zahvaljujući ljekarima i skupocjenim protezama opet stala na svoje noge i nakon 25 godina se vratila u rodni Mostar o kojem snima dokumentarni film i propituje svoje iskustvo i život toga grada.

U razgovoru za Klix*** ona kazuje kako je za nju sada boravak u Mostaru jako čudan jer budi niz ispreplitanja emocija koje je teško objasniti.

“Imam osjećaj kao da sam čitala neku jako dobru knjigu i da sad kad sam ovdje, vidim da je ta knjiga nešto stvarno. To je sve za mene bilo, kao nešto nerealno, kao bajka u kojoj sam ja bila neka uloga, ali kad sam došla ovdje i vidim ovaj narod i zgrade koje nisu popravljanje, kad se vidim koliko je tu bola i tuge, dođe mi da plačem. U šoku sam, jer ne mogu da vjerujem da taj Mostar se još nije vratio na onaj Mostar koji sam ja znala, koji sam voljela i u kojem sam bila. U isto vrijeme sam radosna kad vidim Stari most, kad odem na kafu s nekim i vidim naše ljude i kad osjetim našu energiju. Tako da imam bezbroj emocija i svaku večer kad dođem u hotelsku sobu dođe mi da plačem od dragosti i od tuge istodobno”, kazuje nam Mostarska koja boravi u rodnom gradu i snima dokumentarni film o njemu i o sebi.

Kaže nam kako je odluka o snimanju filma došla sasvim slučajno, a inspiracija joj je prijatelj iz djetinjstva kojeg su svi zvali Tarza.

“On je ranjen 15. jula 1993 godine, dan poslije mene i zajedno smo završili u ratnoj bolnici u Higijenskom, gdje smo se borili za život. Oboje smo izgubili noge u ratu”, kazuje nam Maja. Dodaje da je ona preko UNHCR-a nakon izvjesnog vremena otišla u Ameriku, a njezin prijatelj iz grada i bolničke sobe je ostao sve vrijeme u Mostaru, te su im životi dvije apsolutne suprotnosti.

“Kad sam došla u Mostar vidjela sam kako on živi, kako je stao život ovdje i koliko je njegov život tužniji nego život koji ja imam. Ja imam jako skupe proteze na mojim nogama, dosta doktorske pomoći i putujem po svijetu dok Tarzo po Mostaru napravi krug i to je njegov život”, kazuje nam Maja pogođena tom spoznajom.

Gledajući Tarzin život kako nam nastavlja kazivati, ona je shvatila i to da je Mostar kompletan stao i da je čitav svijet na njega zaboravio nakon ratnih zbivanja, što želi ona promijeniti.

“Ja misli da Mostar ne treba da je zaboravljen, jer mi moramo da naučimo našu djecu i njihovu djecu šta je bilo, da se opet ne bi ponovilo. Poenta tog dokumentarca je da se stavi neko svjetlo na ovaj prelijepi grad, na ove ljude, na Mostar i da se dokumentuje šta je bilo i krene ka budućnosti koja će biti bolja za sve”, ističe Mostarka koja se vratila u rodni grad iz SAD-a.

Iako je otišla iz Mostara prije četvrt stoljeća, Mostar iz nje kako kaže nije nikada i sve vrijeme ga prati putem raznih medija i komunikacijom s ljudima iz tog grada putem društvenih mreža.

Ali sve ono što je Mostar kao naglašava ne može se prenijeti nikakvim medijima, dok se ne sjedne u starom gradu i popije kafa među ljudima.

“U jednom trenutku mislim neću odavde nikada da idem a drugu minuti se pitam, kako ljudi ovdje žive, jer ovo je ovdje nemoguće i mislim da je svaka osoba koja živi u Mostaru heroj. Jako je malo pristupa nekim stvarima u svijetu, politička situacija je jako teška, a ljudi ipak rade jako mnogo stvari i meni je to impresivno”, kazuje Maja odlučna ispričati priču o herojskom gradu koji se bori i 25 godina nakon rata za normalan život.

Dokumentarni film je kako nam kazuje ljudska priča o onome šta se desilo njoj ali i onome šta se desilo Mostaru. Tako će u filmu uz nju i Tarzu sudjelovati novinari Alija Behram i Zlatko Serdarević te legendarni Emir Balić bez kojeg je kako kaže dokumentarac o Mostaru nezamisliv.

“Moj prvi cilj je da ja odnesem Mostar i pokažem ga svijetu, da ga svijet vidi i cijeni ovo mjesto”, ističe Maja.

Kada se to desi nada se da će se sa filmom vratiti u svoj Mostar, gdje bi za nju ostvarenje sna bio život u fazi kada se smiri i ostvari penziju. Prije svega kako nam je otkrila mora se osloboditi osjećaja krivice kada dođe na mjesto tragedije u kojoj je jedina preživjela od šestero djece.

“Ja sam otišla u Zalik prvi dan kad sam stigla. Dolazak tamo mi je izazvao jako teške emocije, jer osjećam se jako krivom što sam ja preživjela, a te djevojčice s kojima sam sjedila nažalost, ne mogu sresti jer su svi poginuli. Jako mi je teško jer familije onih koji su poginuli, žive tu i zato imam strašan osjećaj da oni mene gledaju sa nekom ljutnjom jer sam ja preživjela, a njihovi nisu, tako da me pred njima stid što sam preživjela”, iskreno će Maja, koja se kako nam kaže odlučila s njima ipak susresti kako bi se oslobodim toga tereta, neznanja i krenula dalje.

“To je mjesto jako tragično za mene a i u isto vrijeme je mjesto koje mi je promijenilo život. Imam osjećaj bez obzira što se ta tragedije desila meni i što je jako teška da je dobro da se desila, jer da nije možda bi ja sada ovdje životarila u Mostaru i nitko ne bi znao u Americi ni tko smo ni šta smo niti šta se dešava. S tim imam odgovornost da dijelim tu priču”, zaključila je u razgovoru za Klix*** Mostarka koja se vratila iz SAD-a snimati film o svojoj tragediji i Mostaru.